Hečbek automobili nisu bili nepoznati. Nedugo nakon Drugog svetskog rata pojavili su se automobili poput “renoa 4” i “sitroena 2CV spaček”, koji su publiku osvojili na prečac svojim šarmom i upotrebljivošću.
Međutim, ova dva automobila imaju veliku razliku u odnosu na “reno 16”. Za početak, pripadali su nižoj klasi i namenjeni potpuno drugačijoj klijenteli. Takođe, sa oštro zasečenim vratima prtljažnika koja sežu do samog blatobrana, oni i ne odgovaraju u potrpunosti definiciji hečbeka. Oni su kombi-limuzine.
Potom je usledila “bomba” koja je uobličila stvari na automobilskom tržištu i postavila standarde koji delimično važe i do dan danas. Kažemo delimično jer, iako je karoserija bila vrhunac industrijskog dizajna tog doba, mehanika je bila zastarela.
Pogon jeste bio na prednjim točkovima, ali je motor bio postavljan uzdužno i iza menjača i prednje osovine, slično kao kod predratnog “sitroena trakšn avan”. Zbog toga je hauba motala da bude vrlo dugačka, a putnička kabina je zauzimala mnogo manji procenat ukupne dužine auta. Ručica menjača nalazila se na stubu pravljača.
Zadnje točkove je vodila torziona osovina koja nije bila sofisticirana kao današnje. Naime, osovina levog točka bila je paralelna i ispred osovine desnog točka. Zbog toga je levo međuosovinsko rastojanje bilo čak 70 milimetara kraće od desnog.
Za sadašnje pojmove, “reno 16” je relativno mali auto. Sa dužinom od 4,24 metra i prtljažnikom zapremine ni 350 litara u modernoj eri bi bio na donjoj granici C segmenta. Međutim kada se pojavio, pre 50 godina bio je prava limuzina, koji su poredili za “pežoom 404”, pa čak i mercedesima.
I motorizacija je skromna u poređenju sa sadašnjim standardima. “Šesnaestica” je debitovala sa četvorocilindričnim benzincem od 1,4 litar snage 55 KS i četvorostepenim menjačem.
Tokom proizvodnje, pridodati su još i motori od 1,5 i 1,6 litara, ako i menjač sa pet brzina na najprestižnijoj vetziji “TX”, kao i automatik sa tri brzine.
Francuzi su oduvek bili poznati po insistiranju na udobnosti. Zbog toga je “reno 16” bio jedan od najbolje opremljenih limuzina u svojoj klasi. Među prvima Reno je uveo električne podizače prednjih prozora i centralnu bravu.
Takođe, tokom životnog veka, spisak opreme je obođaćen za automatske sigurnosne pojaseve, laminiranu šoferšajbnu, zadnji brisač, alu-felne, kao i klima uređaj.
Tokom petnaest godina koliko se prozivodio (do 1980. godine), “reno 16” praktično nije imao konkurenta sličnog po konceptu. Praktičnost i udobnost pored jedistvenosti i harizme učinili su ga vrlo popularnim kod kupaca. Zbog toga je proizvedeno skoro 1,9 miliona primeraka, što je odličan uspeh za to doba.
Ivan Katunac
Tehnička avangarda
Reno je pored koncepta sa “šesnaesticom” predstavio i neke tehničke novine. Tako je sa hečbekom debitovao i električni ventilator hladnjaka motora. Takođe, motori su bili u potpunosti izrađeni od aluminijuma, što nije bilo uobičajeno za šezdesete godine prošlog veka. U aluminijumskom bloku su se nalazile vlažne čelične košuljice cilindara.